Duhovne vježbe djelatnika PU zagrebačke iz pera sudionika

Foto: PU zagrebačka

Jedno glasno “Amen” na kraju molitve za blagoslov završnog ručka na kraju duhovnih vježbi označilo je upravo to – “Tako je!” – i nikako nije značilo kraj, već početak jedne nove duhovne, intimne priče. Napunjen meditativnim nabojem, kroz glavu su mi prolazile prispodobe koje nam je – kroz ovovjekovne primjere modernog života i nimalo zastarjelih primjera iz onodobnog života Isusova vremena – vjerno prenosio naš voditelj  pater Stjepan Harjač.

Njemu je, zapravo, pala sjekira u med u svetoj zadaći privođenja Božjem miru i duševnom redu naših umornih duša, jer je grupa od tridesetak griješnika koji su se predali duhovnoj  obnovi bila upravo ono što nadahnutom predavaču treba. Istodobno, toj grupi ljudi žednih vjerskih nadahnuća i poticaja nije mogao na čelo stati čovjek koji bi bolje odradio tu tešku ulogu – pa je tako ljubav na prvi pogled, iako ovaj puta u duhovnom smislu, dobila svoju praktičnu potvrdu.

Ovogodišnje proljetne duhovne vježbe, u organizaciji policijske kapelanije Majke Božje Kamenitih vrata iz Policijske uprave zagrebačke, odvijala se u terminu od 22. do 25. svibnja o. g. na poznatoj adresi u Valbandonu. Sam početak puta, koji je imao kišno krštenje, bio je na poznatom parkiralištu u Heinzelovoj, gdje su se svi sudionici okupili na vrijeme i sa kojega je naš vozač krenuo točno kao da je riječ o švicarskoj željeznici, tj. točno u 10,00 sati. Kao i uvijek, bilo je tu podosta poznanstava, ali i međusobnog nepoznavanja, pa je cijela priča dobila još jednu interesantnu zadaću – da uz druženje i molitvu budemo bogatiji i za nove ljude u našim životima!

Ukoliko želite imati nekakav putno-reportažni prikaz naše duhovne obnove, tu se skoro i nema što reći. Vremenski uvjeti su od prve sekunde bili vrlo uvjerljivi, i to u smislu da je onaj Murphy sa svojim zakonima apsolutno ispravan čovjek. Sva je sreća da naše zadaće kao vjernika, i naše poslanje imaju imunitet na takove pojave, pa nam je vrlo čudljivo i promjenjivo vrijeme, prošarano kišom i vjetrom, te suhim i toplim vremenom, bilo sporedno za doživljaj duhovnih vježbi.

Naš voditelj, pater Stjepan, pripremio se jako dobro, a to se pokazalo kao ključan detalj u cijeloj priči iz dva razloga; prvo zato jer je duhovno umorna skupina (kao što je bila naša) i bio potreban kvalitetan pristup, a sa druge strane zato jer je naglasak na meditativnom pristupu omogućio ispunjenje vremena čiji su opći dojam već kvarili spomenuti lošiji vremenski uvjeti.

Kombinirajući pristup kroz pripovijedanje prispodoba, te potom tumačenje istih na jedan lagan, pitak i nimalo zamarajući i naporan način, učinili su da je vrijeme provedeno u našoj učionici letjelo, i znalo se dogoditi da nitko i nije opazio da je nekakvo zamišjeno vrijeme trajanja određenog razmatranja već prošlo, ili da npr. do trenutka pogleda na sat nitko od nas trideset nije primijetio da do ručka ima još samo par minuta… aktivno učešće i zanimljivi komentari svih nas stvarali su daleko vedriju atmosferu od one s vanjske strane stakla. Naravno da smo puno i naučili, a naglasak u zaključcima je bio na pomaganju bližnjima, ne robovanju predrasudama, te jasnije definiranje nekih pojmova i razlika između vjernika i nevjernika u modernom društvu i našoj svakodnevnici.

Osobno, bilo mi je vrlo drago što smo dobili voditelja koji na tako jednostavan način, i sa tako jednostavnim pristupom i razumljivim riječima postiže da nam je u glavama ostajalo puno više negoli je to inače sposobnost pažnje u današnjem svijetu. Mnoštvo materijala, mnoštvo nekonvencionalnih tumačenja učinili su od nas poslušne i zadovoljne učenike, kojima nisu teško padale ni domaće zadaće meditativnog i kontemplacijskog karaktera, u “obveznom” trajanju akademske četvrti…

Približavanjem kraja naših duhovnih vježbi  proljepšavalo se i vrijeme, a sklon sam tumačenju da je isto bilo odraz klime u našim srcima i dušama. Doslovno obnovljeni, sretni i zadovoljni, te nadasve bogatiji za nova poznanstva, iskustva i mir Božji, krenuli smo svojim kućama, a svaki spomen i sjećanje na vrijeme provedeno s tom divnom ekipom ljudi i našim duhovnikom uvijek iznova mami osmjeh iznutra, onaj osmjeh zadovoljstva i dragosti…

U svakom slučaju, tko nije bio – neka mu bude žao, ali i neka se već sada veseli, jer će se duhovne  vježbe  održavati i nadalje – na žalost, premalo u odnosu na težinu i napore današnjeg griješnog života, no strpljenje je dar… Bog s vama! 

                                                                                                                                                                                                 Tomislav Đurđević

                                                                                                                                                                                                       PGP Zagreb