Duhovne vježbe djelatnika PU zagrebačke iz pera sudionika Tomislava Đurđevića

Foto: PU zagrebačka

Došavši na vrh trsatskog Križnog puta pomislih da sam - uz duhovno ispunjenje - ispunio i svoju nekakvu putnu funkciju (ta poslije nema više ništa osim vratiti se kući!) - a onda me je naš Mišo, pomoćnik policijskog kapelana, opteretio još jednim zaduženjem; ovim tekstom, za kojega ni sam ne znam kako treba izgledati... no kako nije dao nikakovih drugih okvira i ograničenja, pokušat ću Vam približiti moje viđenje događanja toga, kao i prethodna tri dana...

 Policijska kapelanija „Majke Božje Kamenitih vrata“ PU zagrebačke organizirala je Duhovnu obnovu u Valbandonu, u trajanju puna tri dana, a polazak je bio u utorak, 06. rujna 2011. godine ispred poznate zgrade u Heinzelovoj ulici. Došavši kratko pred zakazani polazak, vidjeh da ne poznajem apsolutno nikoga od kolegica i kolega sa kojima ću dijeliti svoju duhovnu intimu, što je uvijek i dobra i loša stvar, kako se uzme... ispalo je da nas ide samo dvadeset, a potpuni stranci će kroz koji dan postati drage osobe koje će izmamiti smiješak na lice kada ih ugledam. Zato smo se na vrijeme i sa velikom voljom, koja se osjećala u zraku, zaputili prema našem cilju, našoj bazi u Valbandonu.

Ukoliko ste slučajno mislili da postoji bolje ispunjeno vrijeme, ljepši raspored, duhovno bogatiji ili iskustveno sadržajniji put od onoga na kojega smo se zaputili i sa velikim zadovoljstvom ga prošli - teško da biste bili u pravu! Mi smo uspjeli stvoriti mješavinu duhovnog promišljanja i molitve, euharistije u za nas unikatnim prostorima, učenja i doznavanja o svetim ljudima kao ljudima molitve, te obilascima mjesta koja se štuju kao sveta - ili će to tek postati, nadamo se ubrzo. Pritom najviše mislim na našeg Slugu Božjega Miroslava Bulešića, koji je podnio mučeničku smrt za vjeru i Krista u novije doba (odmah nakon Drugog Svjetskog rata, točnije 1947. godine, zaklan je od strane partizanskih zločinaca) u svojem voljenom Svetvinčenatu, gdje je i pokopan u mjesnoj crkvi i gdje mu se nalazi u spomen-muzej. Jeste li znali za njega? Nisam ni ja, no danas sam vrlo zahvalan našem vlč. Davidu Klariću i pomoćniku kapelana gosp. Miši Josipoviću što su nas odveli u jedno tako malo i naizgled nezanimljivo mjesto, koje krije velike ljudske i vjerske vrednote, pa je i sakrament pomirenja na takovom mjestu bio samo još jedan dragulj u cijeloj kruni vrijednih događanja tijekom Duhovne obnove.

Obići najveću župnu crkvu u Istri, onu Svetog Blaža u Vodnjanu, svakako je vrijedan izlet, no nama je bio još vrijedniji, jer smo kao članovi jedne grupe na duhovnoj obnovi, predvođenoj našim duhovnicima, bili maltene privilegirani u odnosu na "obične turiste". Dočekani od strane župnika i kustosa župnog muzeja i vrijedne zbirke relikvija sa više kompletnih tijela svetaca, šutke smo upijali svaku njihovu riječ i učili o izvanrednom bogatstvu i povijesti Istre i njezinih crkava, kao i saznavali tužne činjenice o propadanju i sistematskom uništavanju možda i najvrednijih fragmenata hrvatske sakralne i religijske povijesti. Posjet muzeju i zbirci nije nikoga ostavio ravnodušnim, a u duši svakoga se javilo pitanje koliko bismo mi sami, svaki ponaosob, bili spremni dati za Boga - jer svatko od mnogobrojnih imena na relikvijarima dalo je ono najvrijednije što ima. Svakako smatram relikviju trna iz krune Kristove jednom od najvrijednijih koje sam ikada vidio, iako je u tako opsežnoj i bogatoj zbirci jako teško raditi bilo kakove usporedbe i poretke toga tipa.

Tko još nije čuo za jedan od najljepših gradova u Hrvatskoj, za Rovinj, uz koji je automatski neraskidivo vezana i povijest Svete Eufemije, koja je i patrona grada i katedralne bazilike na vrhu brda starog grada Rovinja? Naša privilegiranost je i opet došla do izražaja, a kratko predavanje o legendama i činjenicama vezanima uz život, smrt i dolazak sarkofaga Svete Eufemije u Rovinj bilo je izuzetno zanimljivo. Vrhunac posjete je bilo - samo u čast našeg dolaska - otvaranje sarkofaga svetice, koji se nalazi iza glavnog oltara, iako je to inače velika čast i milost koja se radi samo jednom godišnje, na spomendan Svete Eufemije. Prekrasan dan, prekrasan grad, prekrasna mala crkvica imena Oratorio u privatnim prostorima gdje smo slavili Svetu Misu - učinili su da smo poželjeli samo da imamo više vremena za još potpuniji doživljaj.

Misao vodilja Duhovne obnove je bila da su sveci ljudi od molitve, pa smo i mi naša duhovna promišljanja bazirali na čitanju Časoslova, kao i sastavljanju vlastitih molitvi u nadahnuću kroz slušanje tumačenja našeg kapelana. Mnogi od nas uspjeli su doživjeti snagu već zaboravljene grupne molitve, jer dugo vremena molitvu shvaćamo i prakticiramo kao osobni i individualni čin razgovora sa Bogom - no pritom smo i učili značenje onoga što govorimo Bogu, kao i osnovne sastavnice svake molitve, baš onakve kakve je naučavao i sam Gospodin Isus.

Vraćajući se u svakodnevnicu radnog života, posjetili smo i Marijansko svetište na Trsatu iznad Rijeke, te zamolili našu Majku Mariju da naš obnovljen duh ne klone pred modernim ritmom i lošim navikama života koje nas čekaju po povratku. Sveta Misa u kapeli Zavjetnih darova, uz prigodno tumačenje i kratak dokumentarni film o svetištu, okrunjena je Križnim Putem, gdje smo svi još jednom proživjeli put muke Isusa Krista. Time sam se vratio na početak ovoga teksta - priželjkujući da cijelu priču ponovimo što prije, i da nam do tada tijelo i duh ne klonu, nego da žive u tom ozračju vjere i duhovnog ispunjenja s kojim smo sigurno krenuli put svojih domova.

                                                                                                                      Tomislav Đurđević

                                                                                                                      PGP Zagreb